Crkva Svetog Petra

Istorija naše župe ujedno je i istorija isusovaca (jezuita) u Beogradu, a ona seže nekoliko stoleća unazad. U doba turske vladavine i borbe s njima isusovci u nekoliko navrata pokušavaju da se nastane u Beogradu. Pater Bartol Kašić s ocem Sinijem osniva ovde humanističku školu, prvu na Balkanu. Kasniji ponovni pokušaji nastanjivanja završava na bojnom polju u blizini grada, gde neki patri ginu pružajući poslednju utehu teškim ranjenicima hrišćanske vojske. Oslobađanje Beograda pod vođsvom Eugena Savojskog donosi novu nadu. I kada se činilo da će moći punim jedrima da se zaplovi na području dušebrižništva i školstva, grad je vraćen Turcima. Austrijanci sami ruše sve što su u međuvremenu podigli, a isusovci ostavljaju crkvu i sve što su sagradili. Iz nje odnose samo Bogorodičinu sliku. Pohranjuju je u isusovačkoj crkvi u Petrovaradinu.

Posle ukidanja reda (1773–1814) isusovci tek 1930. g. ponovo dolaze u Beograd – sada već prestonicu Kraljevine Jugoslavije. Na Novu godinu 1931. započinju dušebrižnički rad u novoutemeljenoj župi Sv. Petra Apostola. Kupili su kuću koju je 1845. g. sagradio Jovan Stejić, lekar kraljevske porodice. Danas je kuća pod zaštitom beogradskog Zavoda za zaštitu spomenika kulture. U dvorištu te kuće 1933. g. grade crkvu prema nacrtu čuvenog zagrebačkog graditelja Jurja Denclera [Denzler].

Godine 1934. u novu crkvu donose iz Petrovaradina baroknu sliku Bogorodice s Detetom, kao jedinu vidljivu uspomenu nasleđenu od beogradskih isusovaca iz stare Družbe. Ta slika, koja je za boravka u Petrovaradinu dobila naziv Bogorodica Beogradska, i danas je predmet posebnog poštovanja.